Zašto video igrice moraju da imaju ton

11.novembar 

Zašto video igrice moraju da imaju ton

 

Život sa dva tehnološki osvešćena dečaka podrazumeva da su istovremeno uključeni: tablet i na njemu jutjuber, laptop i na njemu drugi jutjuber, TV i na njemu najnovija epizoda serije “Victorious” sa Arijanom Grande, a oni sede na trosedu i igraju Minecraft na telefonima, naravno ton na najjače. I ne, ne pitajte zašto je sve uključeno u isto vreme, zato što jeste. Adekvatnije je pitanje zašto igrice imaju ton i da li kreatori sadržaja i igrica razmišljaju o nama roditeljima i našim krhkim bubnim opnama?

 

Nakon haotičnog radnog dana jedva čekam propisanih devet uveče da strpam klince na spavanje i da na miru gledam seriju, grickajući krupne komade čokolade koju sam sakrila od njih. Zato što SVE potamane jer se deca danas rode sa telefonom u ruci i uverenjem da se čokolade proizvode isključivo za njih.

Elem, legnem ja na moj omiljen deo kreveta koji je tokom dana obično zauzet od strane Velikog sina koji baš na tom mestu mora da leži da bi igrao Minecraft, gledao YouTube, slušao muziku… nastavite niz svojim slučajevima. Pustim seriju (gledajte Better Things, genijalana je i preporučljiva svakoj ženi koja ima dvoje i više dece), ušuškam noge pored psa da me greje i sa uživanjem zagrizem sočan nugat.

Gledam i smejem se uz titl, ali sve mi nešto fali, a ne znam šta mi fali. Drndam onaj daljinski, premotavam, ustajem, restartujem box, jok. Nešto fali!

Stanem ispred TV-a i počnem da sikćem na ekran opravdano očekujući da mi odgovori.

Tajac. Ni da bekne. Umro.

I onda mi klikne.

NEMA TONA!

Dobro je, pomislih, ipak nisam luda.

Pojačam malo. Pa još malo. Pa onda još malo, do granice da se ne čuje u njihovoj sobi jer oni trzaju na svaki šum i jedva čekaju da iskoče iz kreveta da piju vodu, piške, gledaju mesec, piju vodu, broje zvezde, provere da li su telefoni na punjaču, opet piške, sete se da provere da li su tableti na punjaču…

Legnem i nastavim da topim nugat u ustima, uživajući u urnebesnim dijalozima promuklog glasa Pamele Adlon i njenih hormonski uzdrmanih kćeri tinejdžerki.

Muzika-savršena.

I shvatim da sam odgledala ko zna koliko epizoda bez tona jer uveče, kad klinci zaspe, jedino što želim jeste tišina. Mozak osolobođen zvukova iz njihovih telefona i tableta koji mi prave šizofrene misli u glavi, a često i glavobolju.

I shvatim da sam žrtvovala neprocenjiv mir i uživanje u onim dragocenim momentima kad mogu da gledam nešto za svoj ćef, bar pola sata, dok ne zaspim, iako se svim silama trudim da ostanem budna, ali ne vredi jer pas baš u 5:30 svakog jutra mora da mi liže lice i izvuče me iz toplog jorgana da bi išao napolje. I onda kreće dan. Kreće rolerkoster sve do uveče, a na njemu: škola, igrice, jutjub, muzika po njihovom izboru (Veliki sin sluša AC/DC, a Mali sin neku rusku verziju Jala Brata, istovremeno, naravno), njihovi drugovi koji tutnje kroz kuću, pas koji skače, ručak koji čeka da se skuva, mašina koja traži dve ture veša, posao koji čeka da ga obavim.

Sve je kao i kod vas.

Pa ja sad pitam, imaju li kreatori igrica i sadržaja trunku empatije prema nama jadnim napaćenim roditeljima koji samo želimo da seriju gledamo uz minimum tona, kad uspemo da se dočepamo daljinskog? Je l’ ne možete ljudski da napravite neme serije i igrice, znate da i u ono pesmici kažu “molimo za finu tišinu”?

Ili da ležim na tom lenjivcu i žvaćem moju tajnu čokoladu, gledam Bolje stvari bez tona jer znam da njihovo detinjstvo mnogo brzo prođe i posle, kad ostanemo sami jer oni vitlaju sa svojim društvom, faliće nam ta nesnosna buka koju proizvode. Faliće nam njhove rasprave, svađe, smejanje, presmešne konstatacije i prepametni zaključci.

A mi ćemo, kad oni odlepršaju u svoj život, da sedimo u svojoj tišini i faliće nam. Faliće nam njihovo detinjstvo i beskrajne mogućnosti da sa njima ponovo proživimo naše.

I zato, nema veze. Odvrnite sve na najjače i uživajte u galami i nadajte se da ipak neće baš mnogo brzo da porastu.