Zašto je važno kakvim tonom govorimo?

6.februar DIGITALNI RODITELJI

Generacije i generacije roditelja decu su odgajale su povišenim tonom. Ne zato što je to jedino ispravno nego zato što im niko nikada nije rekao da može drugačije. Tako su činili njihovi roditelji, i dalje, generacijama unazad. U kombinaciji sa naređivanjem i stavom “kako ja kažem tako će da bude”, vikanje je upotrebljavano kao lek protiv razmaženosti u svakom smislu.



I mnogi su zaista odrastali čvrsti duhom i spremni da se poduhvate izazova, u strahu da neko na njih ne viče, ali - ne previše srećni. Kroz revidiranje ideja vaspitanja dece možda je prvi put u istoriji dovedena u pitanje generacijama znana proverena metoda povišenog tona poznatijeg i kao vikanje. Zato smo odlučili da istražimo zbog čega je toliko važno kako komuniciramo.

Šta se dešava kada govorimo povišenim tonom?

U roditeljima se događa mnogo toga svesnog i nesvesnog:

● Zastrašivanje - biće kako ja kažem, jer vičem, a kad vičem ti treba da se uplašiš i odustaneš.
● Osećam se bespomoćno - ne umem da komuniciram sa tobom drugačije i ne znam šta da radim, a želim da bude kako mislim da treba, zato kamufliram svoj osećaj bespomoćnosti i tuge vikom.
● tužan/a sam - ne znam kako da ti prenesem poruku jer ni mene niko nije naučio bolje, zato vičem jer je to jedino što znam
● najčešće ne mogu ni da prepoznam da sam tužan/a, zato samo izlivam svu tu emociju kroz takav govor.
● Volim te i želim ti najbolje - zato što se brinem da ti se nešto loše ne dogodi i osećam se najsigurnije kad ti povišenim tonom dajem do znanja da moraš ovo ili ono, od ocena u školi do odeće koju nosiš.
● Jako sam umoran/a i nemam energije da ti polako objasnim o čemu je reč. Dete, naravno, ne može da iz roditeljskog vikanja očita brigu i ljubav već samo nekoliko stvari:
● Ljutiš se na mene iako ništa nisam uradio/la
● znao/la sam da ćeš vikati
● Nikad ne smem da kažem šta želim i mislim
● Nikom nije stalo do mene
● Ne volite me

Roditeljima koji viču obe ove strane uglavnom ostaju u magli. Od brige, ljubavi, ljutnje, umora i razočaranja ne mogu jasno da sagledaju sebe i svoje emocije ni uzroke koji ih nagone da podižu ton, a ni emocije deteta jer neretko podrazumevaju da dete “zna” da je voljeno, a roditelj mora da viče “za njegovo dobro”.
Iako niko nema lošu nameru, ovakva komunikacija rađa mnogo tuge, frustracije, ljutnje i zatvaranja - zato može da se dogodi da vam dete nekada ne priđe da sa vama podeli problem u strahu da ćete vikati na njega.

Kako i zašto da odaberemo komuniciranje mirnim tonom?

● Svaki put kada poželite da viknete tako da se kuća zatrese, podsetite sebe da progovorite mirnim tonom, i ako je potrebno vežbajte to. Razlog je jednostavan - miran ton je daleko moćniji!
● Kada osetite nalet emocije jer vaše dete opet nije uradilo domaći, pospremilo sobu ili se probudilo na vreme, izbrojte do pet. Ili možda do deset. Ponekad je i to dovoljno da shvatite kako ipak nije toliko strašno kada prvi talas ljutnje prođe.
● Pokušajte da zamislite kako je vašem detetu dok vičete, izađite iz svojih emocija i stavite njega/nju u prvi plan. Ostavite po strani razočaranost i tugu koju možda osećate i setite se da ste vašem detetu i dalje jedan od glavnih prozora u svet čak i ako je tinejdžer koji želi sve sam, i da je jako važno da to i dalje budete.
● Imajte na umu da blag i miran ton šalje poruku “stalo mi je, brinem, volim te”, kao i da time učite dete da se konflikti rešavaju upravo lepim tonom. Time generacijsko učenje da je vikanje najbolji lek zamenjujete principom da je miran govor zapravo najbolji način da se konflikt reši.
● Kada govorite mirnim tonom veće su šanse da ćete se bolje razumeti. Ako niste u vatri povišenog tona možete jasnije da mislite, razložnije da govorite, usporite dinamiku emocija, i pomognete detetu da bolje izrazi šta oseća.
● Setite se toga da ste samo naučeni da povisite ton kada ste uznemireni, što znači da možete taj obrazac zameniti drugim - uznemirenost može da se veže i za normalan ton. :)
● Miran ton stvara bezbedan prostor u kome veza roditelja i deteta postaje jača, sigurnija i otvorenija. Komunikacija se tako pre svega zasniva na ljubavi, a strah od osude i ljutnje postepeno se smanjuje.

I roditelji i deca treba da znaju…

Čak i ako ste ljuti i vi i dalje volite jedni druge. Ljutnja nije mera ljubavi, samo nagomilanih emocija koje verovatno nisu najbolje podeljene sa porodicom, zato uvek recite kako se osećate. Zajedno vežbajte miran ton, i blago podsećajte jedni druge na to. Videćete kako posle nekog vremena ova promena deluje na celu porodicu kao neka vrsta novog, ušuškanog prostora.
Zajedno stvarajte novu porodicu u kojoj se mišljenja i ideje grade, menjaju i dele, gde je sasvim u redu ne biti saglasan sa nečim, gde nema hijerarhije nego samo ljubavi.