Eksterni punjač, gorući problem u našoj kući

“Gde mi je eksterni punjač”, presekla me je mama jedne divne majske večeri dok sam šetala psa kroz lipe u mom kraju. “Otkud meni to”, zabezeknuh se. “Dala sam ti kad si išla na put”. “Nemam pojma, nisi mi dala”, izbacih kao iz topa omiljenu floskulu koju uvek ispaljujem kad mi traži nešto što sam izgubila ili ne znam gde je. Moja mama ima 70 godina i eksterni punjač. Ja imam 45 i sina od devet koji mi je u sekundi objasnio šta baka traži.

 

Došla sam kući iz šetnje preznojavajući se jer nemam pojma šta mi mama traži, a ona kad traži, to mora da se nađe. Ja sam ona crna ovca u familiji koja nikad ne zna gde je šta i živi u kreativnom haosu. Psiholozi bi sigurno imali šta da kažu na tu temu, ali tema nije moj psihološki profil nego eksterni punjač.

Nemanja, gde je bakin eksterni punjač, upitah mlađeg koji vrti stopedesetu epizodu Zage i Filipa na Youtube-u i uopšte nije prisutan u realnom svetu.

Ko?

Ne ko, nego šta. Bakin eksterni punjač.

Neću sad kod bake, idem posle napolje.

Nemanja!

Molim?

Aj samo sekund da se prebaciš u realnost.

Pogledao me preko ekrana kao da me sluša.

Molim?

Gde je bakin eksterni punjač?

Eno ga ispod tvoje saksije..

Koje saksije?

Ljubičaste sa mrtvim cvećem.

Aha, znači ljubičice, setim se i skoknem do prozora. Ispod moje lepe pastelne saksije u kojoj obitavaju sasušene ljubičice stoji nešto pljosnato belo. Gurnem predmet pod nos mom mlađem digitalnom sinu i pitam: Ovo?

To.

Slikam i pošaljem mami na whatsapp. Ovo?

Stiže odgovor. To. Gde je bio?

Ispod saksije sa ljubičicama.

Ti nemaš ljubičice. Šta radi tamo?

Mislila sam da je podmetač.

Strašno koliko si neobrazovana, reče moja staramajka na pragu osme decenije.

I pre nego što sam pošandrcala, setim se kako je moj tata uzeo moj mp3 plejer da čuva karte za kanastu jer nije znao da se u njega stavlja CD. I nasmejem se.

Generacijski jaz, samo što je moja mama već uveliko zagazila u digitalnu eru, a ja još trčkaram po orbitama papirnih zmajeva.