Kućni red na netu

1 Februar

Starije generacije pamte čuveni kućni red i tatino “od dva do pet nema telefona ni tutnjave kroz kuću”. Ako nismo bili u školi, u vreme kućnog reda povlačili smo se u svoje odaje i koristili vreme za čitanje odgovora naše simpatije u leksikonu, slušanju muzike na vokmenu, čitanje, kreativnosti. Nije bilo pomena da je neko narušavao vreme za odmor i to nam je nekako do danas ostalo kao crveno slovo.



Vremena su se u međuvremenu promenila, radno vreme takođe, a promenili su se i klinci. Žive na telefonima, u virtuelnom svetu, neumorni i nije im jasno da neko odmara popodne. Normalno im je da drugari zvone na interfon da se ide napolje, normalno im je da četuju, da igraju igrice i slušaju muziku kada bi roditelji dremnuli bar na pola sata.

Gde je kompromis?

Prvo i osnovno: slušalice! Kao što ih učimo da ne telefoniraju i da ne galame u zgradi, u prevozu, na ulici, tako ih učimo da poštuju mir svojih i tuđih ukućana. Slušalice su obavezne kada slušaju muziku ili igraju igrice.

Drugo, utišani telefoni. Vibracija je iz Raja izašla. Dogovaramo se sa njima da, kada želimo mir i tišinu u kući (ovo se odnosi i na rad od kuće), telefoni budu stavljeni na vibraciju.

Treće: Ličnim primerom deci pokazujemo da ne treba da budu nestrpljivi ako se sagovornik ne javlja. Dovoljno je da sačekaju da telefon pozvoni tri, četiri puta i, ako se pozvana osoba ne javlja, da prekinu vezu i da sačekaju povratni poziv.

Četvrto: Ne insistiraju na igranju na serveru ako prijatelji ne mogu da igraju. Često su deca sebična u svojim željama i smatraju da treba istog momenta da im se ona i ispuni. Ako se vremenski mimoilaze sa ekipom za igranje, možemo se mi dogovoriti sa roditeljima u koje vreme će deca da se druže virtuelno i da planiramo vreme za to. Na taj način ukazujemo im poštovanje i razumevanje za njihove potrebe.

Peto: Razgovaramo i dogovaramo se o kvalitetnom boravku na netu. Zamolićemo ih da sa nama podele momente sa mreža, da sa njima učestvujemo u postavljanju i komentarisanju postova. Ova molba može biti delikatna kada su u pitanju tinejdžeri, ali međusobno poverenje dovoljno je da nam dozvole ulazak u njihov svet. Tako nam omogućavaju da ispratimo ponašanje prema drugarima i da sugerišemo eventualne promene.

Razgovor sa decom i lični primer najbolji su kodeks ponašanja. Uz mnogo smeha, kompromisa i tolerancije, bez buke i svađe, poštujemo njih i (digitalne) komšije, a najviše svoju porodicu.