Ana Jovanović i "Mamine priče": Mislim da nam je život onoliko bogat koliko priča saslušamo

06.avgust DIGITALNI RODITELJI

Ana Jovanović je autorka knjige za decu “Mamine priče”, i direktorka Krojačeve škole. Zaljubljenica je u digitalno i u moć pripovedanja. Sa nama je podelila stavove o inspiraciji, kreativnosti i načinima na koje rastemo kroz priče.



Kakvo značenje za nas ima priča, ne samo kad smo deca nego tokom čitavog života?
Sve oko nas je priča, okruženi smo pričama. Svaki čovek je riznica najraznovrsnijih priča – lepih, strašnih, komičnih, tragičnih, sudbinskih. Svaka ulica, građevina, spomenik, sve je priča. U mojim mislima idem toliko daleko da je priča utkana i u život svake travke, insekta, listića na drvetu. I moj primarni posao, marketing, satkan je od priče. Bez priče, a ona može biti kakva god, ne mora biti ni dobra ni loša, a može biti i dobra i loša, mi ne bismo bili ovo što jesmo. Mislim da nam je život onoliko bogat koliko priča saslušamo. I zato je važno nekada zaćutati. I samo slušati.

Prednosti prijateljstva onlajn
Iako sa onlajn prijateljima ne možemo da podelimo zagrljaj ili komunikaciju očima uživo, istu kafu ili okruženje, možemo mnogo toga drugog. U treptaju oka šaljemo jedni drugima mimove i zajedno se glasno smejemo, možda na suprotnim krajevima planete, ali udaljenost ne osećamo :) slušamo omiljene pesme u onlajn razgovorima, šaljemo emotikone koji prenose svaku našu reakciju, fotografišemo šta smo pravili za ručak, šta smo novo kupili, prijatelji ništa ne propuštaju i do sitnica dele ono što se nama dešava kroz digitalne tehnologije i internet.
Koliko god se daleko odselili i dalje možemo da učestvujemo u životima ljudi koje volimo, ne samo deljenjem sadržaja u inbox nego i kroz postove na društvenim mrežama. Naravno da nije isto kada možemo da se dodirnemo, ali onlajn druženje i ne treba da bude isto, njegova prednost su nove, različite mogućnosti :)

Koje vrednosti usvajamo slušajući priče, i kako nam one pomažu da bolje rastemo, i lakše razumemo život?
Ovo je prilično izazovno pitanje i sebi sam ga postavljala dok sam priče kojima sam uspavljivala decu oblikovala u “Mamine priče”. I onda sam shvatila da svako vreme nosi nove poruke, nove radnje. Moja želja je bila da decu umirim i oslobodim straha, izgradim samopouzdanje i odbojnost prema bilo kojoj vrsti nasilja i diskriminacije. I priče koje sam im pričala su upravo takve – sigurne, nežne, zabavne, bez traga nasilja.
U periodu kada deca još uvek nisu krenula u školu, moj pristup je imao smisla. Ali više ne, zaista. Ako bih insistirala na takvoj radnji, a svesna sam u kakvom svetu živimo, podigla bih prezaštićenu decu, nespremnu za realnost koja ih okružuje. Zato su sada moje priče realnije, upoznajem ih sa opasnostima, ali i lepotama, balansiram da bi bile obazrive, ali i da im ostane osmeh na licu i radost u pogledu.
Nije lako, ali vredi.

Mogu li roditelji, iako su odavno “veliki”, da rastu uz priče, i kako?
Dopada mi se “veliki” pod navodnicima. Većina nas “velikih” se pita da li smo sada zaista odrasli? Bar se ja to pitam još uvek i to u svojim srednjim godinama. I mislim da su mi priče dale taj polet koji mi ne dopušta da odrastem, odnosno da mi misao i duša ostare.
Koliko god da znamo, uvek možemo iz svake priče naučiti još nešto. Makar i to da možda ništa nismo naučili.
Nisu sve priče ispričane, one nam šire vidike, doživljavamo nečije doživljaje, gledamo nečijim očima. Kao virtuelna realnost, samo nije na posužavniku.

Kakvu ulogu u tome ima tvoja knjiga “Mamine priče” uz koju već odrastaju mnoga deca?
“Mamine priče” su jedna velika ljubav, spoj divnih energija koja se oseti i pre nego što je knjiga u rukama. Svakodnevno dobijam poruke od roditelja, kuma, tetki koje deci čitaju “Mamine priče” i to su redom opisi koji me ostavljaju bez daha. Ove priče bude ljubav, a sve ostalo je samo pratnja toj preplavljujućoj ljubavi.

Šta te je podstaklo da podeliš priče koje si pričala svojim devojčicama u onlajn formatu?
Potičem iz porodice u kojoj objavljivanje knjiga nije nepoznanica i registar Narodne biblioteke Srbije nam je draga adresa. Tamo nalazim knjige moje nane, dede, mame. Prvo sam želela da priče zapišem, a znala sam ih napamet jer sam ih pričala iz noći u noć, godinama. Tako zapisane, tražile su boju, ilustracije, a misao o štampanoj knjizi i ISBN i CIP-u je bila prirodan nastavak. Držati maminu knjigu u rukama, mislim da je to još jedan veliki dar za moje ćerke.
Sada kada znam da je blizu hiljadu primeraka u domovima širom Srbije, taj dar je još veći i značajniji.

Koliko su društvene mreže doprinele širenju “Mamiih priča” ne samo u smislu knjige nego uopšte tvojih iskustava?
Od autora se mnogo toga očekuje i ja sam još na početku shvatila pravila igre u izdavaštvu. Volela bih da je knjiga objavljena, distribuirana od strane izdavača i da ja mogu mirno da uplovim u pisanje novih priča. Ipak, ni u najlepšoj stvarnosti, tako se stvari ne odvijaju. Znala sam da je na meni gotovo sve i prionula sam na posao. Uporedo sa objavljivanjem knjige, predstavljen je i web sajt, Fejsbuk i Instagram strane Maminih priča i to su glavni kanali plasmana. Knjiga se nalazi i u velikom broju knjižara, rado je uzimaju i prodaja je odlična, naročito kada je u pitanju prva knjiga nepoznatog autora.
Ipak, glavna zasluga za uspešan plasman pripisujem upotrebi marketinga na društvenim mrežama i web sajtu.
Opet, i to je sada izazovno jer ne želim da na društvenim mrežama predstavljam samo knjigu već delim iskustva i doživljaje iz naše porodice. Delim lepe i zabavne priče, mislim da je mali beg svima potreban, naročito mamama. Ali ne ulepšavam, ne stvaram lažnu predstavu o savršenoj porodici, mislim da je to nedostižan ideal i može demoralisati mnoge.

Gde oni kojima se ti obraćaš najviše čitaju mamine priče - oflajn ili onlajn?
Mislim da je podjednako. Priče iz knjige “Mamine priče” se nalaze samo u oflajnu, odnosno u štampanoj verziji, a kratke priče iz svakodnevnog života su onlajn.

U čemu je najveća snaga priče?
U čitaocu. Knjige uglavnom nisu remek dela svetske književnosti i mi smo ti koji na svoj način proživljavamo svaku priču. Zato priče ne mogu biti dobre ili loše.

Kako ona može da poveže dete i roditelje?
Čak iako mislimo da smo podrazumevano povezani sa decom, taj odnos se gradi i od nas zavisi kako će naša deca poimati svet oko sebe i svoje mesto u njemu. Nijedan roditelj nije svemoguć i često pravimo greške, ali ono što možemo da izgradimo jeste to da naša deca znaju, jasno i glasno, da su uvek i bespogovorno voljena, da smo im mi sigurna luka i da smo uvek tu za njih.
Pričanje priča deci je jedan od temelja za to.

Šta su tvoje preporuke za roditelje, ali i ostale članove porodice koji su možda zaboravili kako je to uvek biti dete i uživati u pričama, bez obzira na naše godine?
Prolazimo kroz stresno doba, priroda nas je pauzirala. Pokazala je da ona može da ispriča priču koju milijarde nas nije ispričalo. Tolika je moć prirode i moć priče.
Evo šta ja radim ovako “velika” i “odrasla”. Pogledam oko sebe, udahnem vazduh duboko, legnem sa decom na travu i gledam oblake. I svi ispričamo po neku priču. Ja, one, oblaci.
Pokušajte, lepo je.